babaipo

četvrtak, 21.08.2008.

I'm back

Od srca prvo jedno veliko HVALA!
Hvala za lijepe želje.
Hvala za svako "virenje" u blog i pitanje "što ima i jel sve dobro?"

Novosti glase ovako.
Postala sam mama!
Danko se rodio 12.04.2008.

Toga je dana moj život zauvijek promijenjen i započela je prava avantura koja se zove život.

Puno vam još jednom hvala za svu podršku koju sam iščitavala iz vaših komentara.

Obećavam vam nova slova...

Čuvajte se i budite dobri...
Vole vas vaša baba i njeni dječaci:-)




21.08.2008. u 12:49 • 6 KomentaraPrint#

nedjelja, 14.10.2007.

priča iz života - part 3

Jedan naš beskrajno duhovit i strašno drag prijatelj je sve "pametno" što ima reći o razlozima za brak sažeo u jednoj rečenici po kojoj će sigurno postati slavan, ako u međuvremenu već nije, a da mi za to nismo čuli.
"Čitavo ljeto čekaš zimu, a kad dođe zima, nema ničeg ljepšeg nego kad se svake noći možeš stisnuti uz ženino dupe". Isprva bi govorio samo ovaj dio o zimi, stiskanju i dupetu pa bi ga svi pitali, a gdje je poanta za ljetni dio priče zato je morao dopuniti i proširiti mudrost koja je tako postala jednostavno savršena.

Doista ne znam koja je svemirska mudrost navela mog najdražeg na revolucionarni pomak i sudbonosnu odluku, a možda je za moje psihičko zdravlje i bolje što ne znam da ne bi i on sročio ovako neku nadasve i napose "pametnu" mudrost. Uostalom evo kako je to bilo.

Jedne lijene nedjelje ležali smo svaki na svojem kraju kauča, nezainteresirani za prostor, vrijeme, postojanje i sve ostale kategorije koje uključuju imalo misaonog napora ili još gore, fizičkog. Ponašali smo se u skladu s onim što smo gledali, a gledali smo, po ne znam koji put, dokumentarac o životu lavljeg čopora. Upravo su koknuli neku gazelu ili gnua i siti ležali i drijemali u hladovini.
Odjednom je moj najdraži Boss skočio kao lav kojeg je ubola osa ili pčela ili već ono nešto malo i leteće što ubada lavove i on je iz dijemajuće-ležećeg prešao u budan-sjedeći stav.

"Maco, ja sam odlučio". Čim sam čula te riječi i taj ton znala sam da se radi o odluci koju će on proglasiti jednostavno vrhunski genijalnom, znala sam da će ta odluka uključivati mene i s malkice bojazni sam se pitala koliko će nas ovog puta koštati njegova "vrhunski ganijalna" odluka koja "ovog puta neće omanuti". već sam toliko puta bila operativac ili ofr - obični fizički radnik, a on je već toliko puta bio mozak operacija da mi je već bilo pomalo muka od njegovih genijalnih ideja od kojih svaka uredno omane, za koju ja uvijek znam da će omanuti, ali za koju redovito stanem uz njega i bodrim ga do časa kad i njemu postaje jasno da je ideja sve osim genijalne i da ipak nećemo dati toliko i toliko novca za nešto što ima da omane - garant. Dakle u tom maniru ja sam negdje diskretno ispod očnih kapaka krajnje tiho prevrnula s očima, a još diskretnije i dublje u sebi uzdahnula, sklopila ručice, neka minijatura mene u meni je uperila pogled u nebo i rekla "Bože, zar opet imamo genijalnu ideju? Daj mi bože snage da izdržim još jednu njegovu odluku". Kada sam sasvim umirila duh, pomirila se sa podastiranjem genijalne ideje koja slijedi nakon riječi da je odlučio, bila sam spremna otvoriti oči, a ono što je tada uslijedilo bilo je tek pravi šok.

"Kaj si odlučio srećo?". nastojala sam biti smirena dok to pitam iako mi je plameni jezičak sukljao između svakog slova kao da sam pila molotovljev koktel.

"Ja sam se odlučio oženiti." Reče Boss i ostade živ.
Očekivala sam neki business plan u stilu Delboy-a i Rodneya, nešto u stilu "next time this year we will be... ", očekivala sam vegetarijanstvo, jogu, zen budizam, 5 tibetanaca, origami, goblene, kukičanje, makrame, grnčarstvo, paraglajding. pain-ball, ali ono što sam čula - definitivno nisam očekivala.

Prva pomisao kojom sam se obratila samoj sebi bila je - razmisli želiš li se doista početi smijati? Ležala sam, treptala i samo razmišljala kako ležim i trepćem. Onda je mozak stao, digao ručnu, prevrtio film u natrag pa opet stao i prebacio lagano u prvu. On je odlučio! wow! On je odlučio oženiti se! Kakva je to rečenica? Odlučna! Sudbonosna? Pametna? On je odlučio. Dobro on je odlučio, ali koga će oženiti jebem li ga pismenog i preciznog u izražavanju kao da će ženiti samog sebe! Koliko egoizma u kako malo slova! Počelo je biti previše smiješno i ja sam se rasula. prevrtala po krevetu i plakala od smijeha.

"Fino mazo, baš fino od tebe, ja ti kažem ovako nešto lijepo, a ti u smijeh. " Postajao je sve smješniji, ali nije odustajao. Ton je sada postajao dramatičan, ali ono što me dotuklo bila je izjava: "Znaš li ti bona koliko će žena proplakati noći i dane kad se ovo pročuje, a ti se tu smiješ. Dobro šta je smiješno, de reci da se i ja smijem?".

"Smiješno je to što nisi rekao s kim se to misliš oženiti jer ovo što si rekao goli je egoizam i djeluje kao sklapanje braka sa samim sobom i smiješno mi je - zar ću djeci pričati jednog dana - tata me zapravo nije zaprosio nego je rekao kako je odlučio oženiti se (dekretom je on to, nema se tu šta mene pitati, naravno da se slažem, kako se neću složiti kad je tako divan i neodoljiv - to on tako o sebi misli od tud i dekret) i čitavo se to sudbinsko i životno pitanje rješavalo dok smo ležali i gledali kako lavovi prvo jedu antilope, a poslije spavaju i kakaju po savani i bushu".

"Ti stvarno nisi normalna, a s kim ću se oženiti nego s tobom, zato sam ti to i rekao". Sad je već bio na granici uvrijeđenosti i ljutnje, a kod njega ne znam što je gore.

"U redu ljubavi, super, sretna sam, ali sorry, jel da ovo računam kao da si me zaprosio ili kako da tretiram ovaj (skoro sam rekla eksces) ovaj moment?".

"Tretiraj ga kako hoćeš, ja ću te ženiti."
Ups, zajebala sam stvar. (Čuje se mumljanje kao, nikad njoj pogoditi, nikad njoj znati što hoće i kad joj šta i kako reći). Boss ustaje i demonstrativnim korakom napušta mjesto radnje odlazeći u kuhinju, moje uši prate svaki pomak, ako uzme jesti, loš znak, ako krene kuhati kavu, dobar znak - kava! Dobar znak! Svaku sudbonosnu odluku on uvijek zalije kavom, kad god bilo i što god bilo, kad kaže da će skuhati kavu ili kad ide kuhati kavu, znam da taj dio priče za taj dan mogu smatrati ispričanim i dubila na glavi, šutjela ili urlala, nema teorije da se tog dana nakon kave više otvori ta tema.

Na čas sam pomislila - ah, what a hell, ko da mora trenutak kad te dečko zaprosi biti nešto specijalno, nisam djevojčica iz američkog filma.

p.s.

djetetu ću ipak jednog dana pričati jednu drugu priču, a i vama - uskoro.

Baby voice: Bok tete, bok stričeki. Meni je sada tako nekako oko 4 mjeseca, ali ne znam baš jako točno jer sam još malo biće koje nije nikada učilo nešto što sam čuo da se zove matematika. Zapravo ja to možda i mogu već sad znati, ali možda sam genetski za to glup isto kao mama, ali to nisam rekao ja nego sam čuo od tate kako je rekao - ženo draga ti si ovako pametna, al za matematiku si stvarno glupa. Mama se nije naljutila nego se izbeljila pa sam čuo, isto od tate, da mama ima veliku jezičinu. Onda je tata dobio u glavu sa dva ukrasna jastučića, a ja sam se smijao i par puta jako prekobicnuo i kad sam to napravio mama je napravila istu onu facu kao kad je štapić poplavio i počela je vikati "miče se, miče se" - pih, micao sam se ja i prije, ali sam bio manji i lakši i nisam bio tako vješt pa nije ni primjećivala. Toliko o nepogrešivom majčinskom instinktu. Tata je probao rukom osjetiti taj moj pomak, htio sam mu dati 5, za hrabrost i znanje matematike, ali sačekat će dok malo još narastem. Ostatak ekipe je lud, uvjerljivo vode bake i djedovi i ja zbilja ne znam do koje će faze to ludilo eskalirati, mama i tata im ništa ne mogu, kažu da su "digli od njih ruke" što god to značilo. Inače, bio sam već svuda i svašta sam čuo i vidio i mislim da kad to počnem pričati budem i ja tračara kao teta Barica, ali nemam vam sad više vremena sve to pisati. Super je sve, a najviše od svega mi se sviđa klopa! Baby pusa i mahanje ručicama i nožicama!


14.10.2007. u 22:19 • 11 KomentaraPrint#

srijeda, 26.09.2007.

Svim...

...dobrim ljudima koji posjećuju ovaj komadić mog virtualnog svijeta ovim putem najtoplije i najiskrenije od sveg srca zahvaljujem na lijepim riječima i mislima koje su uputili u svojim čestitkama...
doista ste divni...

imam toliko toga za pisati! mrvica strpljenja i bit će opet postova i poneko iznenađenje

pusa vam svima od nas

26.09.2007. u 22:42 • 10 KomentaraPrint#

petak, 07.09.2007.

Look who's talking!

Ja vam postojim već nekoliko tjedana i imam samo nekoliko milimetara. Nitko još ne može znati jesam li dečko ili curica. Mama i tata su bili totalno smiješni kada su se na nekakvom čarobnom štapiću pojavile dvije ružičaste crtice. Upute za upotrebu tog čarobnog štapića dva puta su čitali oboje i ja mislim da im od onih crtica, crta, strelica i valića ništa nije bilo jasno, ali su ipak zaplesali oko štapića sa dvije ružičaste crte kao sretni indijanci što su naposlijetku uspjeli dozvati kišu. Onda su počeli filozofirati koliko je koja crta tamne boje i jel to stvarno to što piše pa su valjda zato odmah zvali stričeka doktora Antu. Striček doktor Ante je bio jako sretan kad je vidio mamu i tatu. Mami je čak dao pusu u obraz, a tata na to nije rekao ni riječ nego se samo blaženo smješkao. Taj striček doktor Ante pozna moju mamu jako dugo i ona njega i on vam ima godina kao moj djed i zato tata nije ništa rekao radi puse, ali nema to sad veze. Da samo znate kako me taj tip uvrijedio! On ima u nekim bijelim sobama svašta nešto i jedan televizor u mraku i kad ga je upalio da me pokaže mami i tati ja već računam u sebi - ovo je početak moje zvjezdane karijere, a onda vam striček doktor Ante, uz smiješak mami i tati kaže, kao da ja to ne čujem, a čujem: "Vidite ovo što sliči napuhanom balončiću od žvakaće gume? E to je vaša beba!". Jako smiješno! Ha - ha! Neviđeno! Buduću zvijezdu usporediti sa napuhanim balončićem od žvakaće gume! Dajte recite tom tipu da ima glupe fore. OK? Ma dobro, zapravo da im nije to tako objasnio i mama i tata bi se čudili i divili tko zna čemu na onom televizoru. Uglavnom dobili su moju sličicu. Počinju moji trenuci slave! Bake i djedovi su gotovi, slučajevi za promatranje, svi guguću i pekmeze se kao da ja ne razumijem jezik odraslih, ali neka im bude, fora su, zabavlja me to.
Umnožili su me i fotokopirali pa me sad svima pokazuju i svi me gledaju i svi mi se dive. Mogao se tu i neki business okrenuti, ali neće to bakama i djedovima pasti na pamet.
Da ih samo čujete.
Već znaju na koga sličim, a ja još ne znam ni di mi je guzica, a di mi je glava.
Mama je negdje čitala, a mama puno čita, zato i nosi leće ili naočale, čitala je kako je beba sretna kad je mama sretna i kako je beba tužna kad je mama tužna. Zato mama stalno hoće biti vesela i sretna i smirena, a ja znam da joj je teško jer joj je stalno mučno i sve joj smrdi pa i čisti planinski zrak, a stalno je gladna i onda kad nešto pojede onda joj hoće sve "izaći na nos".
Tata nas puno nasmijava i puno nam priča svašta. Hoće i pjevati, ali mu mama to ne dopušta.
Svaki čas nam kuha jedan fini čaj za koji pričaju da se zove kamilica i jako mi se dopada. Nosi mami smokiće, štapiće i keksiće i smješka se, ali ja znam da se tata brine za mene i mamu jer smo ga jedne večeri našli kako zabrinut sjedi u kuhinji i baki na telefon šapće kako ne zna što napraviti i kako ga je jako strah za nas jer ne možemo živjeti samo od čaja, štapića, dvopeka i keksića. Kad nas je vidio otkantao je baku s telefona. Onda su se mama i tata dugo zagrljeni čuvali i meni je bilo lijepo. Onda je tata rekao da mu osim mene i mame ostatak svijeta nije važan i da smo sada čitav njegov svijet nas dvoje. Mama je tog časa iznenada podrignula k'o pajcek pa smo svi pukli od smijeha, a mama je istog časa počela lakše disati. Taj zvuk je tatu usrećio više nego da mu je rekla "Volim te".
Pusa svima od moje malenkosti!

07.09.2007. u 22:57 • 21 KomentaraPrint#

nedjelja, 19.08.2007.

2. crtica iz ureda

kao što sam već dala naznaku, zvijezde su mi bile blagonaklone kada su "više instance" slagale koncepciju tko će s kim sjediti u kancelariji. vraga su je slagale, kako je tko dolazio tako su punili ured. bile smo i ostale najjača ekipa svih vremena u našoj službi. potuke smo sve predrasude kako puno žena na jednom mjestu čini kaos. radile smo kao stoka, ali smo se u svom tom poslu, problemima i frci još uvijek genijalno zabavljale i nikada nije nikome bilo jasno kako se možemo tako i smijati i toliko raditi i pričati i skoro sve u isto vrijeme (a bez japanskih kuglica:-) - pa žene smo - multipraktik.
sve redom oštrog, a bogme vrlo često i poganog jezika. mi smo sve redom jako, ali baš jako psovale. za svoju dušu. bio nam je to ventil da ne popucamo sa živcima kao kokice. nekako bude lakše kad se opsuje iako nisam pristalica toga iako je to prosto i ružno, al kako razgali dušu kad se okine onako punim ustima to znaju samo oni kojima je stres napeo živce i koji moraju biti fini i pristojni dok u njima sijevaju munje i udaraju gromovi. kad su ljudi tako opušteni i slobodni psovati jedni pred drugima, onda se tu i pričaju svakakve priče, najčešće i najomiljenije one sočne.
među njima ja jedina pušač. pažljivi pušač kojem su radi te pažljivosti dopuštale da puši kraj otvorenog prozora.
sjedimo jednog od mirnijih dana tako nas četiri babe pogana jezika, a sve generacijski blizu.
svima su nam hormoni nekako bili usklađeni i u to doba nekako posebno divljali pa nam je glavna, česta i omiljena tema bio sex. apsolutno sve vezano uz to. kako smo prije obradile razne pod-teme tog kompleksnog područja izvuče naša draga R. na tapetu pod-temu "grupni sex". onako pogledom i glasićem nevinašca za koji smo joj uvijek govorile da je apsolutno suvišan i neka nas ne farba.
naša prof. izvukla u času nos iz rječnika, jedina tada udata među nama uspori sa kalkulacijom ponude, a ja stojim uz prozor, držim ih sve na oku i sve jače vučem duhanski dim kako se rasprava zahuktava. teoretiziramo na široko i na dugačko, a pune iskustva tog tipa kao žaba dlaka i sve u stilu čuo sam ja od jednog kojem je pričao tetak što je čuo od kuma koji je gledao.
raspravljamo o kombinacijama mmf, ffm, kao najjednostavnijima i već se ne zna i na toj razini tko bi što s kim radio od tih silnih m-ova i f-ova. raspravljamo o emotivnoj petljanciji i tko bi bio ili bila taj poželjni treći ortak. kako rekoh naša J. piše ponudu i pretvara Kn u DEM. tada je još bila u opticaju ta divna i nikad prežaljena valuta sa predivnim slikarijama od kojih su mi najdraže bile sličice orla onako sve nekako nježno plavo i fino, a oni mašu krilcima i samo čekaju kad će odletjeti iz novčanika.
u jednom času razgovor se raspodijeli na dvije razine. na jednoj naša J. i ja pričamo očima, prstima i trzajima glava o ponudi (to je naš jezik koji samo mi razumijemo od prvog dana do dana današnjeg), a na drugoj sve mi pričamo o grupnjaku no ipak ja vodim nekako glavnu riječ. zato moja malenkost vuče dimove iz pete i sanja običnu kombinaciju bez viškova m-ova ili f-ova. naša draga prof. i naša draga R. ostaju udubljene samo u temu grupnjaka, gutaju svaku moju riječ i rečenicu koja je pusta i puka teorija i uopće ne kopčaju da neke moje geste ne idu u tu priču nego ovoj pčeli radilici na ponudi.
nekako paralelno mi budu upućena dva pitanja sa svake od navedenih razina. R. ispaljuje konačno konkretno "i, s koliko njih si ti probala?", a J. me nekako ispod glasa samo pita "s koliko?" pokazujući mi broj decimalnih mjesta iza zareza u tečaju valuta. pošto je posao ipak ispred zadovoljstva, makar i onog o kojem samo maštamo, a pošto treba i ispuhnuti uvučeni dim, ja ne izgovaram ništa, samo otvorim dlan, prekrižim palac prema unutra i mahnem prema njima sa 4 prsta. tek nakon ispuhnutog dima kažem "s 4". J. je skužila da ovo ide njoj i njenoj ponudi pa je mirno nastavila kuckati dalje po PC-u, ali prof. i R. nisu - curama su oči iskočile, a tonovi glasa se podigli na maksimum: " S ČEEEEETRIIIIIIIII?" - zaorilo se jednoglasno, a očne su jabučice iskočile i gotovo se nalijepile na mene, lica su im se izobličila, valjda su u tom času mislile da sobu dijele s nifomankom, ma šta nimfomankom - seksualnom monstrumkom. nesuđena im nimfomanka vrati ispale očne jabučice u udubljenja, a i zrak u pluća:
"da, s četri znamenke iza decimalnog mjesta se pretvaraju valute kod obračuna u devizama, a što ste vas dvije mislile?"
"a po stavu koji si zauzela, a i po uključenosti u razgovor mislila sam da ne pričaš napamet pa me zanimalo nešto konkretnije, ali s čeeeetri ipak mi se, čak i za tebe, učinilo puno" - reče R.
i dan danas kada se podignu 4 prsta i njima zamahne nas četri vještice znamo koji je gaf u pitanju i urotnički si namignemo i nekako se uvijek taj broj kod nas izgovara sa tim produženim e. ja još uvijek nisam, vjerujem da nisu ni one, ali nam se često zalomi takva tema iz tog širokog i bogatog područja ljudskog života.naughty

19.08.2007. u 22:10 • 10 KomentaraPrint#

subota, 18.08.2007.

1. crtica iz ureda

sjedimo nas dvije u uredu. ona prof. ja dipl. oec. ona sa super vještinom da se isključi od vanjskog svijeta, sve buke i svih zvukova i da se tako udubi u tekst koji prevodi, ja još neuvježbana u tome i bez želje za uvježbavanjem, uši joj registriraju samo "čudne" rečenice. pošto je zaslužila kao izuzetno dobra osoba, kolegica i prijatelj, ovim putem, iako anonimno, želim joj zahvaliti od svega srca za svaki trenutak koji sam provela s njom. čujemo mi jedna drugu uvijek dobro kad se obraćamo jedna drugoj iako preko ogromnih monitora vidimo samo vrhove glava, a za komunikaciju "očima" moramo se nagnuti ili lijevo ili desno od naših čuda tehnike u koje danima buljimo. njoj šuškaju listovi pod prstima i lagano tipka bez ometanja. moje pokušaje da dovršim bilo kakav dopis prekidaju bezbrojni telefonski pozivi. uobičajena slika kreativnog ludila mog radnog dana. razumijemo se nas dvije super i bez komunikacije očim, ali dese se i iznimne situacije kad se jednostavno moramo pogledati da bi se objasnile.
zvoni moj mobitel. zove me šef. pitanje glasi: "jesi li napisala ponudu za g. Haasa?". g. Haas inače - 100% Nijemac. (izgovara se kao Has)
moj odgovor: "da, napisala sam ponudu za Haasa, ali je još treba prevesti na njemački" (izgovara se kao Has)
kolegičina uredska stolica se počinje odmicati, kad se kaže riječ "prijevod" ili neka inačice iste, ona se uvijek trgne i vidim da se naginje i čeka "očni kontakt" čim ja završim razgovor sa šefom.
šef kaže: "ok, kad budeš imala prijevod, donesi obje verzije, hrvatsku i njemačku kod mene da potpišem i da to danas pošaljemo."
moj odogvor: "ok šefe".
naginjem se i kratkim trzajem obrva bez riječi postavljam kolegici pitanje tipa "wtf - kaj nije jasno?"
ona onako, oprezna i odmjerena kakva uvijek je pita:
"ček malo, zašto prijevod?"
ja odgovaram: "pa ne mogu Haasu poslati ponudu samo na hrvatskom" (izgovara se kao Has)
ona opet pita: "zašto ne možeš, pa kaj Haso ne razumijem hrvatski?" (jebiga Haso se izgovara kao Haso, ali njoj se očito u ušima na Has zalijepilo i slovo O)
ja odgovaram: "a od kud bi Haas znao hrvatski?" (u moje uši O koje je ona čula, nije ušlo)
ona podiže glas dovoljno da ja skužim i opet pita: "nemoj me zajebavati da Haso ne zna hrvatski?" kad je podigla glas i kad je slovo O uletilo konačno u moje uho gluhi telefon je proradio bar u jednom smjeru, ali u njenom još nije, ona još ne kuži "slovno-ušnu zamku" u koju je upala i ja pucam od smijeha, suze idu na oči.
legnem na radni stol, smijem se, drhtim, ne mogu objasniti od smijeha, ko Strippy.
kad sam se malo pribrala kažem joj: "draga, Haas, ne Haso!" (jasno naglašavam gdje ide O, a gdje ga nema!)
sad ona pada na stol, smije se i drhti, suze joj idu na oči ebo nas Haso!

Od Haasa do Hase samo par slova u pisanju i jedno u izgovoru, malo nagluhosti od buke koja je dopirala iz vana, a smijeha ko u priči!

Još jednom draga moja V. hvala ti za sve lijepo što sam s tobom prošla!

18.08.2007. u 11:45 • 9 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 13.08.2007.

priča iz života - part 2

"Mislim da te ljude treba pozvati u goste da se upoznamo s njima, a i red bi neki bio" odvalila je moja mama negdje između deserta i kave za nedjeljnim ručkom. Kad ona kaže nešto i tome doda da je to "red", znači da je donijela odluku o kojoj nema diskusije jer bilo kakav pokušaj objašnjavanja može samo napraviti svađu iz koje onaj tko se drznuo proturiječiti izlazi nakićen nazivima kao što su "neostesanac, nekulturan" i čitavim nizom tako prikladnih epiteta. Tata je mudro klimnuo glavom u znak bezpogovnornog slaganja sa svojom životnom pratiljom. Moj Boss i ja nismo se usudili ni trepnuti, a pažljivo smo i disali da se neki dublji udisaj ne bi protumačio kao neslaganje s odlukom pa smo i mi mudro u duetu klimnuli glavama kao da smo prije odbrojali tri, četri, sad.

"Zete" Daj broj!" nema tu puno taktiziranja i advokature, ona je odlučila i ona odluku sprovodi u djelo, ne odmah nego mam. Zet je mirno diktirao broj dok je buduća punica kucala po telefonu. "Dobar dan, na telefonu vaša buduća prija, ako ovo dvoje nešto ne zajebu, pa kako ste?" Prema očekivanjima detaljno su razmjenile informacije o atmosferskim prilikama te utjecaju istih na simptome kroničnih bolesti od kojih pate s blagim osvrtnom na lijekove, njihove indikacije i kontraindikacije uz ponešto koketiranja sa alternativnom medicinom. Moj Boss me lagano lupnuo laktom pod rebra i šapnuo "Ove se ne trebaju upoznavati, ove k'o da se znaju čitav život". Nakon tko zna koliko vremena mama se sjetila zašto je zapravo nazvala pa pita "Kada ćete nas počastiti svojim posjetom da se upoznamo i malo družimo?". Dogovor je pao. Svi su odahnuli. U tako odlučnom trenutku moj Boss bi rekao nešto kao zaključak dogovora "Ajmo popiti kavu". Uvijek on tako kada je nešto veliko, njemu se pije kava.

Nije postojao ni jedan racionalni razlog da me bude frka tog susreta, ali mene je jednostavno bila frka tog upoznavanja. Djelovalo je to tako nekako konačno i definitivno. Kao da nakon toga za nas dvoje nema nazad. Kao da se od tog časa malo što bude više nas i pitalo. Znala sam da je nama od tog časa sudbina zapečaćena i ne dao nam bog da je pokušavamo raspečatiti i promijeniti. Od tog nas je časa ponijela neka bujica ugađanja roditeljima i mi smo joj se pustili. "Gle, ajmo im napraviti taj dio kako žele i poštovati te sve običaje i gluposti i sve ono što ide uz riječi - red je, a kad dođemo doma, mi imamo i znamo svoje, jer inače smo najebali i inače će samo biti svađa i rasprava" zaključila sam. "A ajmo jer inače zbilja nećemo ni doma imati mir od njih i zvocat će nam stalno, a nek se vesele, mi i onako živimo svoj život." složio se Boss.

Majka je čitav tjedan lickala i onako ulickani stan i sigurno istrijebila i posljednju grinju u radijusu od nekoliko kilometara, stari je bio logističar dobavljač stalno u brizi da nečeg ne pofali, a nas dvoje smo odlučili biti "strašno jako silno puno zaposleni baš k vragu i taj posao (he he)" samo da ne slušamo sve moguće nebuloze u čiju važnost su nas pokušavali uvjeriti uz obavezne riječi "Red je!". Koliko je moja pizdila na jednoj strani, kao da joj dolazi UN inspekcija za nuklearno naoružanje, a ona ima A-bombu u frižideru, toliko je ona druga histerizirala kao da je NASA šalje na neku od svojih svemirskih postaja. Moj Boss i ja smo ih nježno i s puno ljubavi, ignorirali.
"Jebe se vama" - nekako smo u isto vrijeme istu rečenicu čuli i moj Boss i ja, svaki od svoje izbezumljene majke! Bile su u pravu, ono je bila njihova zabava na koju smo mi odlučili "Doći i biti lijepi, a po mogućnosti dobro se nasmijati svim glupostima koje smo očekivali poznavajući naše drage roditelje". Da sam svojoj mami rekla kako pretjeruje s tim čišćenjem, poslala bi me k vragu i rekla da nek ja svoje goste dočekujem u svinjcu, ona ipak zna što je RED. Govorimo o ženi koja je u penziji i čiji je stan skoro sterilan poput laboratorija, ali ako joj je volja, a neka čisti, samo neka mene u to ne petlja, a da, sad sam se sjetila - ja sam jako zaposlena ovih dana. Da je on svojoj mami rekao da pretjeruje tom opsjednutošću što da tim ljudima kupi za prvi dolazak u goste, što da obuče i što da uopće ponese, poslala bi ga k vragu i rekla da nek on u goste ako hoće i ide kao zadnji neotesanac praznih ruku i gol, ona ipak zna što je RED. Od riječi RED već smo dobili alergiju. Onda se i on sjetio naglo kako je jako zaposlen pa su nas pustile jer smo mi pustili njih. Jedna je rintala po stanu, druga je skakutala po gradu. U to vrijeme ih atmosferske prilike i neprilike nisu gušile i mučile - zanimljivo.

Uglavnom odbor za doček se postrojio! Tata je obavljao posljednju smotru flaša i bio na gotovs s otvaračem. Mama utegnuta u čistu pregaču, strijelja je pogledom neprijatelja - a neprijatelj je bila svaka trunka prašine i svaka kap vode s namjerom da ostavi trag kamenca, svaka faldica ili figurica koja je milimetar odstupila od svog položaja. Stol postavljen. Ručak spreman. Njih dvoje k'o mungosi na livadi, izviruju svaki čas na balkon i čekaju uvažene goste. Nas dvoje po odluci samo sjedimo i samo smo lijepi. Onda nam je dojadilo biti pristojni, statični i lijepi, pa smo se dohvatili čašica, prvo malih. Aperitivčići su nestajali uz moje obećanje da se neću napiti jer i ja znam što je RED (ovo je bilo provokativne naravi) te da ću sve dvije čašice koje remete savršenstvo sama oprati, ma šta oprati, progutat ću ih samo da ne kvare dojam! Boss se iznenada i u svom stilu (također provokativno) provaljuje da nismo nabavili zastavice za stol kao kod svakog bilateralnog susreta na vrhu ipak bi i to možda bio RED. Buduća ga punica pokušava kuhinjskom krpom tresnuti po glavi. Ja se cerekam i već mi je super.
Stigli su. Sad će cirkus!

Iz auta izlazi prvo frizura pa majka i gleda prema zgradi - valjda procjenjuje vidi li se auto s nekog od prozora iako ne zna koji su to prozori s kojih auto treba biti vidljivi i iako se kod nas više golfovi ne kradu, al nikad čovjek ne može biti dovoljno oprezan.
Onda iz auta izlazi buket cvijeća i neke vreće i vrećice, moj Boss se već hvata za glavu - ne od aperitivčića, ja ga utješno tapšem po ramenu. Tek onda iz auta izlazi gospodin u odijelu i Boss kaže "Vidi ti mangupa što se picnuo ko špajz pred novu godinu."
Stižu na vrata, odjednom su svi u okviru vrata, odjednom puca predsoblje po šavovima.
Svi govore iste stvari u glas i izgovaraju imena i ponavljaju imena kao da su ovi drugi gluhi.
Ljube se grle - opći metež, peru se ruke, traže se papuče za goste, uzimaju kaputi, taži vaza za cvijeće i obavezno sto tisuća puta "niste trebali" i još toliko puta s druge strane "takav je RED" i sto čudesa. (Jebemti red više i onoga tko opet spomene tu riječ!)

Dva generala u ženskom obliku i mi ostali vojska. Takav je omjer snaga nastao u prvih pet minuta s tendencijom prevrata tijekom večeri kad vojnici otkazuju poslušnost pod naletom promila.
Svi smo sjeli za stol. Moj stari je održao nešto kao govor dobrodošlice koji je trajao i trajao i uz koji se popilo još nešto aperitivčića. Prijatelja je nudio rakijom koja "liječi devet bolesti", a ovaj njega svojom domaćom koja liječi "sve ostale osim onih devet" i uzvraćao govor zahvale na pozivu u goste pa smo podgrijavali juhu dok su govori završili. (Sad znam - genetika je kriva za duge postove:-)
Uglavom do dugo u noć se sjedilo, pilo, jelo, pričalo pa u krug. Moji su inače navikli s kokošima u krevet - tu večer, ni traga umoru. Uglavnom su svi bili pod utjecajem alkohola. Neki manje, neki više. Majke su se klonile piće jer nije RED da se žena drži čaše (ovdje kritike meni, ali ja baš i ne marim), zato je klepnulo mene i mog najdražeg, dvojica prijatelja nisu poklekla. Žene su ih neprestano opominjale, ali oni su već godinama uvježbavali isključivanje njihovih frekvencija glasa. Samo sam primijetila jednom rečenicom "Vidiš ljubavi da ja tebi ništa ne branim, vidiš da ja nisam kao naše mame" na što je moja dodala "Jako si ti pametna", a svekrva je stala u obranu "To su vam mladi". Bilo je toliko "pametnih" rečenica koje su počinjale riječima zete, snajka, prijo, prijatelju da ih nema smisla ponavljati.

"I sutra je dan prijatelju" rekao je u neko doba gost-prijatelj na što je prijatelj-domaćin jedva dočekavši rekao "Imate komociju kod nas pa lezite u spavaćoj sobi, a mi ćemo u boravak jer u maloj sobi nema kreveta, tamo ćemo jednom za unuke imati mjesto (on je morao, ako nije nitko unuke spominjao čitavu večer, eto on je morao da večer ne propadne), djeca mogu na ovaj drugi kauč, ma ima mjesta za sve, ovi nisu za voziti noćas." Moj najdraži je, valjda pod utjecajem alkohola i u jednostavnoj želji da zajebava, izrazio želju spavati na luft-madracu. To mu je bilo fora i još je rekao "Eto hoću ovu večer pamtiti po tome što sam morao spavati na luftmadracu". "Aj ti onda sine napiri luftmadrac pa lezi kad si baksuz i nećeš na krevet ko pošten čovjek" rekao je pomirljivo stari-gost-prijatelj. Ne da sam pala od smijeha kada sam čula da treba luftmadrac "napiriti" nego sam se od smijeha valjala po kauču na što se, kao definitivni dokaz mog pijanstva, preneražavala moja majka, do tog je časa samo sumnjala, onda je bila sigurna, mene uvijek oda smijeh, ali "napiriti"...
"Ne sikiraj se prijo, nije to ništa, koliko je ona rakije popila kod nas, može ona potegnuti i opet sutra ko vrabac bude" buduća svekrva mi je uništila tako i ono minimum truda da budem fina pred roditeljima. Mojoj su mami na te riječi preko naočala preskočile i obrve i oči i svime time me streljala kao da me na vrat na nos želi otrijezniti. Ja sam pak gledala kako ovi pumpaju luftmadrac tj. kako u njega "pire" pa sam se nastavila previjati od smijeha.

Onda smo odjednom svi spavali.
Tko puno pije, puno mu se i piški - stara je narodna.
Lako je domaćima, oni znaju i gdje su i gdje treba ići, ali gost...
U neko doba čujem korake. Ide gost-prijatelj i mumlja. Put prema WC-u, dovede ga ravno u boravak. Zanio se čovjek, možda i zaboravio gdje je i kud treba ići pa je krenuo putem kojim se kreće kod kuće od sobe do WC-a. Ne bi svjetlo upalio da ne budi ostale pa zapne. Nešto mu se ispriječilo na putu. Tiho opsuje "e jebemumater koji je ovo kurac usred hodnika". Dohvati prepreku i počne je dizati i pomicati kad se oglasi moj izbezumljeni otac, ovaj još uvijek drži kauč u rukama, a moj stari će ispod glasa da ne napravi još scenu iako je scena već složena "Prijatelju, ti si došao u goste, sjećaš se, e, dobro, znači ovo nije tvoj hodnik nego moj boravak, e, dobro, a ovaj kurac što ti smeta pa ga pokušavaš pomaknuti je kauč na kojem prija i ja spavamo, ajde ti nas sad fino spusti pa odi na lijevo pa opet lijevo i eto te u WC-u." Nisam više mogla, pukla sam od smijeha. Urlala sam od smijeha. Sve sam probudila. Netko je upalio i svjetlo. Sve glave su se podigle, majka-gošća-prija je povirila iz spavaće sobe i ostala bez riječi gledati kako jedan prijatelj drži u rukama kauč u kojem su drugi prijatelj i prija i onda ga lagano spušta. "Izvini prijatelju" procijedio je stari-gost-prijatelj, a meni dobacio "a ti mala što ne spavaš enti sunce tvoje špijunsko, sad sam ga pravo najebo od one moje babe, a babo ti sikter u sobu i dok se vratim da si spavala."
Uvalila sam glavu u jastuk i drhtala od smijeha. Scena je bila ludilo. Čisto ludilo. Bilo mi je toliko žao što ju je moj Boss prespavao.
Predstava je završila, svjetlo se ugasilo, sve se smirilo pa čak i ja sa mojim mahnitim smijanjem.

Prvih nekoliko mjeseci, a možda je prošla i godina nitko nije spominjao "situaciju", svi su bili još uvijek jako fini i obazrivi jedni prema drugima, čak i u šali, a kasnije je ta priča poprimila takve razmjere u kojima se otvoreno špekuliralo kako je gost-prijatelj, domaćina-prijatelja pokušao baciti skupa s kaučem preko balkona jer mu je zasmetao na putu do WC-a, a putem do WC-a sila goni čovjeka i svaka se prepreka treba ukloniti makar to bio i kauč s prijateljima!
rofl

u svakom slučaju, a i srećom, nastavit će se

13.08.2007. u 18:49 • 14 KomentaraPrint#

petak, 10.08.2007.

da vama baba nekaj veli - o prevari

nitko nije cijepljen od osuđivanja drugih, ali oprezno sa time, svakog sudiju život lako posjedne na optuženičku klupu. mislim da nema nevinih, samo onih koji lažu (sebe, druge) i onih koji govore i/ili žele reći iskreno.

ukrast ću za ovu priliku neke prelijepe stihove koji su prava filozofija života i odnosa između žena i muškaraca.

tko te ima taj te nema
tko te nema taj te sanja
tko te sanja taj te ljubi
a ti o tom pojma nemaš


zamislim samo koliko je mogućih likova u ovo malo riječi. muž, žena, ljubavnica, ljubavnik.
ima li muž ženu ili žena muža, onim listom papira sa nekoliko potpisa, ako on nema mjesto u njenom srcu ili ako ona nema mjesta u njegovom srcu? sanja ljubavnika žena što ga voli i ljubavnik sanja onu koju voli, a s kojima nisu i vole ih više od sebe, više od života, a zna li itko od nas sasvim točno tko to nas zapravo istinski ovog časa voli?

gdje počinju i gdje prestaju magloviti predjeli emocija i strasti?
kada se to i čime uvjetovano desi ono što "ne pita i ne bira i udara kada se čovjek tome najmanje nada"?

nisam toliko pametna da bih sebi ili vama odgovorila na sva ova pitanja niti želim sebe ili vas odvlačiti u teška razmišljanja.
svaki je čovjek, svaka žena, svaka ljubav i svaka strast, jedna knjiga jedinstvena i neponovljiva.
ono što je meni prihvatljivo i u što vjerujem, ne mora biti tako niti jednoj drugoj ženi na svijetu.

gruba istina glasi: bila sam prevarena i oprostila sam, prevarila sam i bilo mi je oprošteno.

kada sam bila prevarena nisam to doznala iz treće ruke nego mi je rekao u oči. stavio mi je sebe na raspolaganje da činim što želim. ostanem ili odem. dvojbe nije bilo. progutala sam svoj ponos i bol i ostala. previše sam voljela da bih otišla. prevara jest boljela, ali pomisao na rastanak još i više. kleo se u svoju ljubav, teško je bilo u to vjerovati. kako možeš biti s nekom drugom, ako mene tako silno voliš?

kada sam prevarila, a to nije bilo vraćanje milog za drago jer moja je bol prošla, a ljubav je ostala isto jaka, nisam dozvolila da to čuje iz treće ruke nego mu rekla u oči. stavila mu sebe na raspolaganje da čini što želi. ostane ili ode. dvojbe nije bilo. progutao je svoj ponos i bol i ostao. previše je volio da bi otišao. prevara jest boljela, ali pomisao na rastanak još i više. klela sam mu se u svoju ljubav, teško mu je u to bilo vjerovati. kako možeš biti s nekim drugim, ako mene tako silno voliš?

nismo smo to učinili da bi namjerno jedno drugog povrijedili.
maglovita su ta područja gdje caruje strast i teško se nalazi granica gdje počinju ili prestaju emocije.
bol ju ipak nepogrešivo iscrta i obilježi. objest kad se ima sve. glad za pogačom preko kruha.
čovjek snuje, a život kuje. glupa je izjava "desilo se", ali dešava se, krvavi smo svi ispod kože i nismo sveci. valjda smo bili toliko sretni da smo oslijepili od siline svjetlosti poletjeli prema svuda pa kao da nam se baš i trebala dogoditi takva havarija poput kušnje i plamena koji će nas ili ispržiti ili prekaliti.
bol nam je pokazala koliko se volimo i koliko jedno bez drugoga ne možemo i ne želimo ni pokušati spoznati kako bi bilo živjeti tako. paradoksalno, ali životno istinito.

u času dok sam varala ja njega, spoznala sam istinitost i njegovih riječi i iskrenost emocija o kojima je pričao. spoznala sam da me voli isto kao što me volio dok je on varao mene jer voljela sam i ja njega čitavo to vrijeme.

čovjeku je zabranjeno voće najslađe sve dok ga ne okusi, a onda gorčina ostaje daleko duže nego je kušanje trajalo.

možda sam u očima nekih glupa. možda je moje praštanje bio čin slabosti i nemoći više nego ljubavi. osude nije bilo jer ne mogu osuđivati ono što ne razumijem, a tada nisam mogla to razumjeti. osudi nema mjesta pogotovo nakon spoznaje jer sada čak i nemam prava osuđivati, prvo bih onda trebala osuditi sebe. možda je baš zato bilo i meni oprošteno i možda mi baš zato i nije bilo suđeno. bitna sam ja, bitan je on. osude drugih me na zanimaju. licemjeri će baciti kamen. oni koji vole mene/njega, možda iako ne razumiju, osuđivati se neće usuditi jer nitko ne zna kada će i njih život odvesti u maglovite predjele ili im trake magle unijeti u živote.

ima žena koje će kategorički reći - nema oprosta i nema povratka makar i pod cijenu svoje moguće sreće. ima muškaraca koji će kategorički reći - nema oprosta i nema povratka makar i pod cijenu svoje moguće sreće. za otići ili ostati treba jednako puno hrabrosti za suočavanje sa svime što slijedi iza bilo koje od te dvije teške odluke. slušati svoje srce - definitivno, ono ipak najbolje zna, rijetko kada griješi, samo treba slušati ono što zaista govori, a ne čuti ono što bi mi željeli.

da nije vrijedilo ne bi opstalo. da nije bilo vrijedno borbe ne bi se odlučili boriti i izborili. oboje možda u očima drugih glupi, ali oboje zajedno sretni. nije me briga za sve one u čijim sam očima od jadnice koja prašta postala drolja koja vara. nije me briga za sve one u čijim je očima od kurviša (neki to zovu i frajer) postao rogonja. za sve me njih nije briga jer će se život pobrinuti i iskovati njihove snove. naučili smo na iskustvu boli vlastite kože.

odlaze i ostavljaju oni koji znaju kako. mi nismo to znali.

živite i sudite kako želite.

ja se svoje istine, svoje ljubavi, boli, ali i grijeha ne sramim.

znam da život svakog sudiju lakoćom posjedne na optuženičku klupu.


p.s.
isprovocirana postom objavljenom na današnjoj naslovnici

10.08.2007. u 10:12 • 14 KomentaraPrint#

subota, 04.08.2007.

priča iz života - part 1

poduže je i tko nema vremena ni volje ili ima manjak živaca i interesa neka i ne pokušava. bolje vas ja odmah upozorim nego da mi se poslije štuca

možda slijedeća zima bude dovoljno duga i dovoljno hladna pa nađem vremena napisati kako smo se upoznali nas dvoje. za sada mogu samo reći da je moj život u nekim svojim fazama imao obilježja dobrog vica, anegdote ili odličnih epizoda nikada snimljene domaće humoristične serije, a možda je samo meni bio smiješan jer da ga nisam doživjela tako, bila bi to tragedija:-)
od našeg upoznavanja, upoznavanja njega s mojim roditeljima, upoznavanja mene s njegovim roditeljima pa do upoznavanja naših roditelja međusobno, svaki loš dan, svaki trenutak tuge, raspline se kao balon od sapuna, popusti pred naletom smijeha kad se samo sjetim ponekog detalja (a bilo ih je, bilo).

prvo smo bili par koji je "hodao". kako smiješna riječ za dvoje ljudi u kasnim dvadesetim (ja) i ranim tredesetim (on). uglavnom mi smo "hodali" i kao što bi neki još i rekli mi smo se "zabavljali". možda baš zato što nikada nisam bila opterećena time da se trebam jednom i nekad u životu udati, ali ja baš nekako nikako skoro nikad nisam bila sama ili barem ne neko duže vrijeme i nije to bilo u stilu daj šta daš pod svaku cijenu nego se svakom tom mom nekom znala trenutna uloga i funkcija i mahom je jasno bilo kako su oni na određeno vrijeme sa ne definiranim rokom trajanja. ovo je bilo nešto sasvim drugačije. u ovoj je priči vrlo brzo sve dobijalo prefiks potencijalno. ubrzo sam od cure tj. djevojke postala potencijalna buduća žena, a time i nečija snaha, odmah je uslijedio protu udar s druge strane pa je moj boss ubrzo od dečka postao moj potencijalni suprug, a time i nečiji zet. roditelji su time odmah postali potencijali svekrva, svekar, punica i tast te međusobno potencijalni prijatelji.

klasično hodanje kakvo poznajemo iz nekih pradavnih vremena je definitivno izumrlo u našem slučaju sretnom okolnosti imanja stambenog prostora i ne imanja želje za kinima i šetnjama do u plus beskonačno. srećom. tako smo malo "hodali" u njegovom stanu, onda bi malo "hodali" u mom stanu, onda smo malo uzimali predah od "hodanja" svatko solo u svom stanu. uglavnom to me "hodanje" tako preokupiralo da nisam bila ni svjesna kako kako kuham, čistim, perem i peglam na dvije lokacije. enti ljubavno sljepilo. i tako je nekako vrijeme donijelo oživotvorenje logičnosti da dvoje mačića progleda i skrasi se na istoj adresi pa smo počeli živjeti zajedno i prerasli "hodanje", ali smo se i dalje dobro zabavljali tim više što sam kuhanje, čišćenje, pranje i peglanje sada imala na jednoj lokaciji i to ravnomjerno podijeljeno između nas dvoje (osim peglanja jer bi to izazvalo velike tragedije i totalno uništenje za mnoge odjevne predmete).

negdje na relaciji "hodanja" dođe svečan i sretan dan i kucne čas da se potencijalna snaha upozna sa potencijalnim svekrvom i svekrom. moj je boss poželio malo odmora, poželio je vidjeti svoje roditelje, glasila je službena verzija priče, zapravo se uželio prave domaće, visokokalorične mamine klope, rodne grude i slobodnih aktivnosti daleko od mjesta boravka i rada. uopće ni časa nije bilo dvojbe da na put idemo zajedno jer njegovi gore od znatiželje da upoznaju buduću snahu - titula koju sam dobila čim su čuli da negdje živim i dišem te još poznajem (vrlo blisko) njihovog najdražeg sinčića.

beskrajno sam se dobro zabavljala idejom kako idem na skeniranje i procjenu prihvatljivosti, a njega je beskrajno zabavljala ideja o susretu dvaju svjetova i dva mentaliteta te svega što iz tako nečega može proizaći pa čak i na razini jezičnih nesporazuma i kulturoloških razlika.

iskreno rečeno, roditelji, skoro isti kao i moji. mama koka i tata kuler. čovjek na trenutke pomisli da će on u iduće tri sekunde skočiti do advokata po papire za razvod, kad čuje sva pitanja koja mu upućuje i na koje sama bez čekanja daje odgovore ne bi li navalila sa novim pitanjima i zaključcima, a onda kad njega uhvati "svijetli" trenutak čovjek ipak zaključi da ni njoj nije s njim lako da bi u konačnici zaključak bio kako se oni zapravo super slažu i da su sretni skupa te jedan bez drugoga i ne znaju. kad nestane te generacije, izumrijet će i takvi modeli brakova i bračnih parova (ako mi ne postanemo nalik njima:-).

majka je izletjela na parking i prije nego je moj boss ugasio auto i digao ručnu. šapnuo mi je: "pazi sad kad krene, što si tu parkirao ne vidiš auto s balkona, ajde prebaci ga tamo, vidjela sam prazno mjesto". kad eto nje: "joj sine jel ti hoćeš da ti auto ukradu, nemoj ovdje ova sijalica je razbijena, ima mjesto na kojem ga možeš vidjeti s prozora spavaće sobe...". nisam se ni pomaknula sa sjedala već smo se opet vozili dok je boss gunđao "ja nestalo mi posla pa ću ga baš gledati kroz prozor spavaće ma ni spavati neću nego ću u auto gledati", ali se preparkirao. sad kreće službena ceremonija.
ova sva drama oko parkinga bila je uvertira kojom se pogledi znatiželjnog susjedstva privlače na ulična događanja jer inače ne bi majka mogla mirno spavati ako nije sigurna da su naš dolazak popratili sa svojih prozora i balkona svi bitni faktori njenog komšiluka. odlučila sam joj dopustiti sva njena veselja i pomoći joj u realizaciji čitave predstave i u svemu se tome dobro zabavljati jer ovog nema kod mene u kvartu, mi gotovo i ne poznajemo naše susjede, a kamo li njihove zetove i snahe, niti nas je, iskreno rečeno briga. ipak ima ona samo jednog sina i još joj ovog puta sin dolazi s "nekom ženskom" rekli bi zli jezici, oni ne-zli jezici rekli bi "ovo je garant snajka (buduća)".

nisam vidjela nikoga niti na balkonu niti prozoru, ali bila sam sigurna da njena publika viri kroz zavjese, a i ona je bila sigurna da publiku ima pa je uslijedio nastavak. izašla sam iz auta, pružila ruku i predstavila se, majka me prekinula riječima "ma znam ja sine" i povukla me, izgrlila i izljubila, onda je isto ponovila i sa svojim sinom usput gunđajući da je i stari mogao baš sići i pomoći oko stvari, ali već sam naslućivala da stari ne voli predstave tog tipa i to mi je bilo sasvim u redu.

stari nas je dočekao i bez pompe pozdravio uz dobrodošlicu na ulaznim vratima stana gdje sam se ja u zadnji čas sjetila da "obavezno moram izuti cipele" jer sam htjela pokazati da nisam nekulturna i da znam običaje i red. majka je odmah potrčala donijeti mi papuče "nemoj sine bosa, prehladit ćeš se, žena se mora čuvati, sve od bosih nogu dođe" imala je ona dalje svoju molitvu, a stari je mudrac fino cool rekao "ama ženo sad ću ja njima po jednu rakijicu da se ugriju kad već nisi ti spremila djeci papuče, a čitav dan po stanu letiš ko mušica neka". "kako nisam ništa radila i kava i ručak su spremni šta me sramotiš odmah i kud ćeš curi davati rakiju kad si vidio da žene to piju" reče mama koka. bila je u pravu, rakiju uopće niti pijem, niti volim, ali neka i stari uživa u svojoj ulozi domaćina pa sam prihvatila čašicu čiji je put prema mojim ustima ona pratila začuđenim pogledom i tih par sekundi koliko je trajalo da je "trgnem" nije ni riječ rekla. kako sam ja trgnula rakiju (a fakat je bila prefina i jedina fina koju sam ikada popila i koju mogu popiti, "domaća, stari pravio"), tako me stari odmah još više zavolio i proglasio da sam "za njegovu kuću".

ajde nekako smo našli način da i mamu koku primirimo taman ja bila do noći pijana jer svakom se čašicom koju bih ja "trgnula" njoj oduzimao dar govora - privremeno. sjeli smo svi zajedno u boravak, prihvatili smo se kave da rakija ne bi uzela danak u mojoj ubrojivosti. majka me netremice gledala tek po koji puta upućujući određene vrlo znakovite poglede prema svom sinu koji je pušio i pio kavu i više ga nije bilo briga za ništa. imala sam osjećaj da baš perfidno uživa misleći - eto sad vam nisam ja glavna meta davljenja, dovezao sam nas sretno, a vi ste dobili novu "igračku". zapravo je bio sretan, vidjela sam mu to po izrazu lica i tome kako je čas gledao mene, čas svoju mamu. sa starim bi se tu i tamo potapšao po ramenu i to je njima bilo više od bilo koje priče.

taman kad smo mislili kako je prvi udar emocija sretno iza nas i kako priča postaje lagana u pravoj domaćoj atmosferi majka počinje plakati. kao da je uključila neki unutarnji prekidač - "ama djeco ja to od sreće, aj pustite me malo pa neću više". iskreno rečeno, zavoljela sam ja nju i kroz sve priče koje sam čula, a i starog isto i kada sam vidjela to lijepo lice te meni drage žene kako plače zabolilo me pa sam joj rekla "kaj je sad to? kaj vama nije drago što smo došli kad se plačete? pa ja sam mislila da ćete biti sretni, a vi ovako...". odjednom je na te moje riječi u kojima sam glumila prijekor njen prekidač za suze ugašen i ona je prestala, otišla je u kupaonu umiti se, a stari mi šapne "svaka ti čast, prvo što je ušutkaš kad god trgneš rakiju to sam ti posebno zahvalan, al nikad nije ovako kratko plakala od sreće i ovako brzo nekog poslušala da više ne plače".
znala sam sve o njima, znala sam da su prošli puno muka, tragedija i teških trenutaka, uopće je sreća i čudo što su oboje živi, pa od svega toga čovjeku olabave živci i suze poteku na svaku sitnicu bila ona ružna ili lijepa.

poslije rakije, kave i malo priče krene i ručak. "ajde probaj ovo, ajde probaj ono, ajde još malo, nemoj se sramiti samo molim te, vidi je kako je mršava, moraš jesti" - tipična priča prema očekivanju kao da je priča moja mama. "meni vam je sve fino i uopće se ne sramim i ako ću htjeti još ja ću se ustati sama i uzeti, dobro?" - uvjerila sam je. stvarno mi je bilo sve prefino! kuha kao bog!
već prije puta sam imala u glavi plan i scenarij da toj ženi napravim nešto što onako njoj za gušt i dušu, ništa posebno ni veliko, ali nešto što njoj sigurno nije uobičajeno.

kad se stišala frka i gužva oko ručka ja ispalim kao iz topa: "dečki, ja ne znam kaj ćete vi sutra raditi i kakve planove imate za u jutro, ali ja znam kaj bi mogle mi cure, nas dvije ćemo do centra na kavu!". ajme sreće, ajme veselja, ajme glume "ma kud ću ja ovakva, vidi me kakva sam, stara sam ja za to, ne idem ja po kafićima, to je za vas mlade", a već je bila na nogama i uzimala telefon da se naruči za frizuru odmah u jutro. to popodne i tu večer kroz njihov je stan bez ikakve najave prodefilirao čitav odred rodbine i prijatelja, kao slučajno, a svi su došli iz znatiželje vidjeti "tu zagrepčanku za koju su čuli". ne znam što su mislili ili očekivali, vjerojatno sam ih iznenadilia suprotnim ako su mislili da će vidjeti neku u svojoj mašti konstruiranu umišljenu ženu, jer sam se ja s njima zajebavala i cugala kao da sam tamo rođena i odrasla. s takvim se ljudima nije teško opustiti tim više što sam u par minuta bila prihvaćena kao njihova.

jedva sam čekala da netko kaže da je umoran, pospan, bilo što, što bi značilo fajrunt i spavanje, nisam više mogla ni sjediti ni piti ni jesti. odjednom starci više nisu kukali kako su stari, bolesni, nemoćni. moj najdraži se samo mudro smijuljio i jednostavno bio sretan čovjek.
posljednjim sam snagama odradila kupaonu i bacila se na krevet. "mi ćemo u boravku neka vama tamo komocije u spavaćoj, mi se i onako rano budimo pa da vam ne smetamo, vi se naspavajte bar ovo malo što ste na odmoru" zaključila je majka i oko toga više nije bilo pogovora (a i vidi se auto s prozora, to je zaboravila, ali sam ja šapnula mom najdražem na što me on samo prostrijelio pogledom).
bili smo tu noć jako fini i pristojni gosti i osim hrkanja mog najdražeg čije je hrkanje pokušao bezuspješno nadjačati stari u boravku, ništa se nije čulo.

moj najdraži može spavati do besvijesti kad zna da je na odmoru, a i ja mogu potegnuti no ipak se uvijek budim i dižem prije njega. kada sam se u pidžamici dovukla do kuhinje majka je već bila na nogama, a bogme imala je i svježu frizuru pa me bilo strah i pogledati na sat. stari je "skoknuo do pekare". jebate scene. lako je bilo biti faca u masi, ajde sad budi faca dok ti još kofein nije probudio mozak i dok si solo u 4 oka sa ženom koja ti je buduća svekrva, a u to sam sve više bila sigurna svakom slijedećom minutom. uzela sam kavu i nije mi bilo jasno kako žena može tempirati vrijeme nečijeg ustajanja da je kava svježa. uzela sam pepeljaru i cigarete i rekla joj "ja bi se onako kao doma raskomotila u boravku dok popijem kavu, ako može?". "jašta nego može nego kako nego ko kod kuće" - reče majka. sjednem ja na kutnu garnituru, sjedne ona kraj mene. sad smo samo nas dvije, ovaj jedan utekao u pekaru i koliko ga dugo nema valjda im brašno melje, onaj drugi još hrče, točno sam imala osjećaj da sam nadrapala kad me počne rešetati pitanjima. i počela je. samo što sam ja sebi u svojoj glavi konstruirala jedna pitanja i bila apsolutno nepspremna na ono što me slijedi. ako sam ja nju šokirala sa rakijom, ona je mene tada ostavila bez teksta, bez riječi, bez slova, bez glasa.
"jesi ti sine dobro a?" pitala me skroz brižno i sasvim nevino. "jesam" odgovorila sam i već mi je to pitanje nekako bilo čudno, ali ni blizu čudnom pitanju koje je uslijedilo. "a što ste onda bili onako tihi noćas ako si ti dobro?". kutna garntituro otvori se i pojedi me! zemljo otvori se i uvuci u sebe i mene i kutnu garnituru i šalicu i kavu i cigaretu!
iz nezdravo blijede, moje uobičajene boje, lice mi se obojilo u prezdravo crvenu. znala sam da trebam pod hitno nešto reći jer ako ona krene. međutim, krenula je "ne smiješ to tako, mlada si, do toga ti uvijek mora biti osim kad su oni dani ili kad si trudna ili kad si baš jako bolesna ili imaš temperaturu, a ako te glava boli od toga to prođe, znaš...". gledala sam je i više nisam ni pokušavala ništa reći u svoju obranu jer me začudilo i pitanje i pristup - moja mama ovako nešto nikada ne bi rekla! prestala sam je slušati i počela vrtiti svoje filmove po glavi i počela se radi toga nesvjesno smješkati (e da je njoj znati što ne zna). kad sam se počela ja smješkati, počela se smješkati i ona baš kao da mi misli čita pa mi je i dopustila da kažem koju u svoju "obranu" jer sam uspjela skupiti u glavi neka slova i izmisliti glas. "ma sve je ok s nama, ali smo htjeli biti fini i pristojni gosti da vam ne remetimo miran san" glumatala sam. onda me ona jednostavno dotukla riječima: "čuj smetati, ajme pa šta ti jadna ne bila misliš da mi išta po noći čujemo, stari hrče kao da drva pili da sve žbuka puca, a ja kad zaspim ne pomaknem se do jutra, niti šta čujem niti šta znam". provokatorica jedna ili zbilja ništa ne čuje pa samo nabada pitanja na koja sam se ja krajnje naivno upecala ili ipak sve čuje, ali se samo pravi i opet je provokatorica jedna! toj ženi ipak iz nekog neobjašnjivog razloga sve mogu oprostiti. imam razloge za to. već joj je bilo oprošteno i dok je pričala i pitala.

odvela sam ja nju na kavu.
pozdravljala je sve koje poznaje, koje misli da ju poznaje i one koje uopće ne poznaje.
konobaru se odmah prije narudžbe pohvalila da ju je snaha izvela na kavu i opravdavala kako ona inače uopće nikad ne ide po kafićima, ali morala je meni ugoditi i bla bla. (ovo isto kao moja mama - stara škola. ženi nije mjesto u kafiću.) how yes no.
meni je sve to bilo i zanimljivo i zabavno. pogotovo kada sam joj predložila da odemo i na ručak jer se jučer namučila dok je sve spremila. oči su joj iskočile i tiho je procijedila "taman posla, pa da kažu kako ja nisam nikakva domaćica".

dečki su se proveli super, bili su "svuda". "mirisali" su po luku i znala sam da su morali "ubiti" ćevape onako malo dok ne stigne ručak. kada ih je namirisala odmah je bilo "eto i ovi, eto ja odem jednom u životu na kavu i odmah se boje da neće biti ručka pa su navalili na ćevape negdje tko zna gdje i jel čisto tamo gdje ste bili? sigurno nije, kako će biti, baš one tamo briga i sanitarna ne ide...". oni nisu bili u brizi niti da će itko reći da nisu dobra domaćica kad jedu vani, a niti ih je bilo strah da mama koka neće spremiti ručak. jednostavno im je "zamirisalo" što kaže stari.

nakon ručka, boss i ja smo "malo skoknuli do grada", šetali malo, pili kavu malo, pričali i pozdravljali se s nekim ljudima koje on od nekad poznaje i "baš mi je drago da sam te vidio" iako bi poslije na moje pitanje "tko je to bio" odgovor glasio "ma to je jedna budala" ili "to je jedna žešća budala" ili "ma jedan, mangup jači", zavirivali smo po izlozima, pregledavali "orginal CD-e" i zadržali se taman toliko da nam "zamirišu" ćevapi. bolje probala nisam nikad prije!
usput sam mu ispričala "detalj" od jutra na što je skoro progutao i šalicu i tanjurić, a ne samo kavu koliko se smijao, osobito mojoj šokiranosti. objasnio je da je takav način razgovora njima normalan i da nema tu nikakvog uvijanja i izmotavanja i kako ja to nisam mogla skužiti po tome kako se on čitavo vrijeme od kada smo zajedno baš tako razgovara sa mnom (ok on, ali mama!). uglavnom smo dogovorili da ćemo im na večer kad odemo na spavanje prirediti test da vidimo jel oni spavaju ili osluškuju.
dogovoreno - učinjeno!

povukli smo se u spavaću sobu (iz koje se vidi auto). usput rečeno, auto nitko nije ni taknuo iako ga ni jednom nismo pogledali. legli smo i po tiho pričali i smijuljili se. pustili smo da prođe nekih 10 minuta i onna smo počeli obučeni skakutati po krevetu koji baš kao u inat nije niti cijuknuo - izdajica! kako plan tj. test ne bi propao moj najdraži je počeo ispuštati neke umjetne zvukove uzdisanja i stenjanja, a onda sam se "hrabro" i ja priključila igri. nije prošlo ni dvije minute kad se bez kucanja otvaraju vrata. ulazi majka, pali svjetlo i prijekorno kaže "baš ste ko neka djeca, šta se igrate, tako se samo džaba uništava krevet, a nov, tctctctc". ugasi svjetlo, izađe i zatvori vrata.
sjebala nas je. zabili smo glave u jastuke i davili se od smijeha. stvarno kao djeca.
ipak čuje! ali kako je mogla znati da se zajebavamo? nije nam bilo jasno i nejasno nam je ostalo i do dana današnjeg.

idućih dana su se njeni sin i snaha totalno opustili i jedne od noći koja je uslijedila, silom prilike i zaboravili na dvoje odraslih koji spavaju u boravku. novo jutro, novo iznenađenje.
obzirom na burnu noć i suprotno uobičajenim navikama, moj se najdraži probudio prije mene koja sam mu zavhalna što me pustio da spavam. kada sam se i ja konačno probudila i veselila prvoj finoj kavici koju ne moram sama kuhati uz blesavi osmijeh kojeg nisam bila ni svjesna (nešto često nisam svjesna svojih blesavih osmjeha) ulazim iz hodnika u boravak i zapravo izlazim pred "publiku" koja me dočekuje nekim znakovitim pogledima i osmjesima i sve bi bilo prva liga i sve mi je to u tom stilu postalo već sasvim normalno da majka ne mora baš svaku misao pretočiti u riječi "neka mašala pa će i unuci".

samo sam sjela, zapalila cigaretu, dovukla bliže šalicu kave i pepeljaru, poduprla glavu rukom, odmahivala drugom uz osmijeh blesaviji od onog prije i uz prešutnu kapitulaciju u pokušaju da bilo što kažem vezno uz - mi zbilja još nismo pričali o braku i djeci.
njima je to bila gotova stvar. oni su nas već i vjenčali i uvaljali nam djecu tj. kreirali sebi unuke.
oni su znali sve i prije nas. kako? nemam pojma? cia, fbi, kgb, mi5, bilo koja obavještajna agencija je mala beba - mama točno i uvijek zna sve.

beskrajno sam joj na tome zahvalna jer u suprotnom bi "uletila" baš kad to ne bi bilo ni malo poželjno, ali poznavajući nju garant bi u toj situaciji rekla "samo sam došla baciti pogled kroz prozor da netko ne bi dirao auto".

na povratku s tog izleta u nepoznato prvi puta u životu doživim da me carinik na granici pita "jeste li se lijepo proveli?" i sasvim ne oduševi tim pitanjem, kako divan znak pažnje, ovako bi naši trebali pitati turiste na odlasku... kad moje idilične misli prekine glas mog najdražeg "joj jarane tebe i pitanja...pa nije vam ono tamo od kud ja idem Dubai da me pitaš jesam li se dobro proveo..." čudni ljudi, možda baš zato meni jako dragi, čudna zemlja... uglavnom i mahom, veselo!

poslali smo starce na godišnji odmor, tjedan dana u toplice, neka uživaju i neka se snalaze kako znaju i umiju, a njihov me boravak kod nas podsjetio na ova prošla događnja. uglavnom. nastavit će se...

04.08.2007. u 22:31 • 13 KomentaraPrint#

četvrtak, 02.08.2007.

"dame i gospodo", možete li mirno zaspati?

i opet sam tužna i bijesna...

kupio mu auto, kupit će i odvjetnika

ne znam što reći da bih rekla nešto novo ili nešto što već svima, na žalost, nije odveć dobro poznato.
znate kada stane zidni sat. kada se kazaljka za sekunde trza i osim tih trzaja nema drugog pomaka.
takvo je stanje ovog društva. samo trzaji, trzaji pravosuđa, trzaji policije, trzaji građana, nekima posljednji, na žalost, a pomaka nigdje.
novopečeni bogataši koji nas nisu do kraja satrli svojim modelom privatizacije (zgrabitizacije) uzvraćaju udarac kroz drugu generaciju koja nas doslovno ubija po cestama.
nas koji vozimo aute srednje klase (kupljene na kredit) u trijeznom stanju, upaljenih svjetala i vezani pojasevima, koji poštujemo ograničenja, semafore i znakove, nas doista treba iskorijeniti jer samo smetamo tim malenim, bahatim, nedoraslim i neodgovornim tajkunskim mladuncima u njihovoj igri, jer ono što oni doživljavaju kao svoju veliku pistu za brze vožnje nama je još uvijek i samo prometnica što služi za otići od mjesta A do mjesta B.

sjedili smo jučer, pričali, šalili se i televizija je više bila upaljena po navici i reda radi kada je naše obiteljsko druženje prekinuto jer nam je svima okupljenima tragična vijest odvukla pogled prema ekranu. tuga s jedne strane, bijes s druge strane. još jedan ugašeni mladi život i još jedan balavac sa kompleksom direktora svemira samo zato jer je tatin sin. odvratno. odvratno. danas otvaram portal i nailazim na gore linkani rezime "djela" tih "likova".

sve je zatajilo. ne bavim se zato pitanjem ni kazne ni odgovornosti ni korumpiranosti. samo mi je jedno pitanje na pameti.
kako spavaju?

naježila sam se kada sam čula izraz "pripadnik zlatne mladeži".
ta mladež može biti jedno "zlatna" sa nekoliko nizova znakova navodnika nad tom riječi.
osim pokradenoga, ja zbilja zlato nigdje na vidim u tom segmentu mladeži.

tajkuni i mladunčad, stvarno, kako spavate? drogirate li se da vam pred oči ne dolaze likovi svih onih koji su stradali radi vaših (ne)djela?

KAKO MOŽETE SPAVATI?

02.08.2007. u 12:34 • 11 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< kolovoz, 2008  
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Kolovoz 2008 (1)
Listopad 2007 (1)
Rujan 2007 (2)
Kolovoz 2007 (6)
Srpanj 2007 (6)
Lipanj 2007 (9)
Svibanj 2007 (7)
Travanj 2007 (8)
Ožujak 2007 (14)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Na pola puta

Hej, mnoge vatre sam ložio,
i mnoge vode zamutio
nošen srećom i zlom.

I da znaš, tri sam banke potrošio,
a da nisam ni slutio,
da sve to tek prohuji s vihorom,

jednom za uvek...

Hej, gde su sad oni klikeri,
trešnje sa periferije,
sveske iz šestog b?

Gde su sad svi gimnazijski šminkeri,
prve studentske ferije
i čežnjiva pisma iz armije?

I vidiš već sam tu, na pola puta - sve je dim!
I fotografije od vremena izbledele.
I vidiš već sam tu, na pola puta, sad mi trebaš ti,
budi vodič moj kroz mutne predele.

Hej, čudne staze do uspeha,
čvrsta vera u drugove,
sve je to varljiva stvar.

I sad, ako postoji uteha,
ja nisam praštao dugove
i svakom sam vratio isto bar.

I vidiš vec sam tu, na pola puta...

Hej, sada znam gde sam grešio
i gde sam, na žalost, bio gad,
a gde, na žalost, ne.

I da znaš, sve sam rebuse rešio,
ali ipak se ponekad
još zaletim na vetrenjače.

I vidiš već sam tu, na pola puta...

Linkovi

Roda